Uticaj mucanja na socijalni život adolescenata

Uticaj mucanja na socijalni život adolescenata

Govor je  mehanizam na kojem se temelji svakodnevna interakcija s drugima, oko kojeg se zasnivaju, razvijaju i održavaju socijalni odnosi, a iščekivanje socijalne štete koje može pratiti mucanje može ometati socijalno funkcionisanje i u takvim okolnostima javlja se socijalna anksioznost.

Mucanje je poremećaj povezan s jakim negativnim emocionalnim reakcijama, kao što je teskoba koju pojačavaju negativne posledice kao neuspešni pokušaji govorenja.Te posledice mogu pratiti osećaj srama i poniženja koji dovode do snižene motivacije.

Posmatranje ponašanja kod osoba koje mucaju nas često navodi na pogrešne zaključke. Nervoza i brzo pričanje koja su česta pojava kod osoba koja mucaju nije i uzrok mucanja. To je najčešće simptom uz pomoć kojeg oni pokušavaju da se izbore sa mucanjem. Dete pokušava da brzo prođe kroz momenat mucanja.

Mucanje se javlja u određenim socijalnim situacijama, i ono nije konstantno, već je varijabilno i dinamično. Osobe koje mucaju imaju sposobnost da govore fluentno i bez prekida. To se najčešće dešava u situacijama koje su obojene jakim emocionalnim izrazom, kao što su psovke, imitacije i pevanje.

Negativne socijalne posledice počinju rano za dete koje muca. U osnovnoj školi oni su često ismevani i imaju poteškoća u razvijanju prijateljstva sa decom koja ne mucaju. Strah od govora je veći kod dece koja mucaju, nego kod dece koja ne mucaju, i sa godinama se to povećava. Mucanje postaje sve ozbiljnije i jače kada je osoba izložena negativnoom stimulusu. Na primer, situacije koje izazivaju anksioznost, kao što je govor pred publikom, mogu izazvati mucanje.

Veliki broj istraživanja pokazao je da adolescenti koji mucaju imaju visok nivo socijalne anksioznosti, dok je anksioznost prvenstveno posledica, a ne uzrok mucanja. Za nekoga ko muca svaki razgovor ili interakcija može biti izazov jer mucanje može izazvati negativne reakcije slušatelja, a što opet izaziva negativne osećaje kod osobe koja muca. Strah i anksioznost mogu ponekad omesti svakodnevno funkcionisanje, tj. kod osobe koja muca, mogu preopteretiti kapacitet govornog motoričkog sastava i na taj način ometati obradu govora. Zbog straha od ponovne neugodne situacije osoba koja muca može početi izbegavati socijalne situacije  i često zbog negativnih reakcija javnosti imati lošije mišljenje o sebi.

Prema podacima raznih istraživanja, deca školske dobi koja mucaju češće su žrtve vršnjačkog nasilja u poređenju sa decom koja ne mucaju. Mucanje utiče i na romantične odnose i socijalni razvoj adolescenata. Podaci iz istraživanja kojeg su proveli Van Borsel i saradnici pokazali su kako su osobe koje mucaju manje atraktivne od osoba koje ne mucaju, te su vršnjaci koji ne mucaju, kada bi im se dao  izbor, radije bili u ljubavnoj vezi sa osobama koja ne mucaju.

Uticaj svih negativnih socijalnih posledica mucanja može biti posebno jak tokom adolescencije zbog fizičkih, neuroloških i društvenih promena koje se događaju u tom periodu. Uz to postoji i povećanje u pojavi i dijagnozi anksioznosti u opštoj populaciji tokom tog vremena.

Period detinjstva i adolescencije, za one koji mucaju predstavlja period govorne i socijalne izolacije, pa time i rizika od pozicioniranja kao žrtvi u socijalnim relacijama sa vršnjacima i težeg usvajanja socijalnih kompetencija. Ovo može voditi razvoju niskog samopoštovanja, slabijih postignuća u školi i osećanja stida i poniženosti, što su faktori koji se često mogu vezati za socijalnu anksioznost.

Danas u svetu postoji veliki broj tretmana mucanja koji su na raspolaganju osobama koje mucaju. Često, terapija mucanja nije usmerena na pronalaženje i otklanjanje uzroka mucanja, već na njegovo smanjenje ili anuliranje. Postoji podela na direktne i indirektne tipove tretmana. Direktni tretmani su oni kod kojih su procedure usmerene na promenu govornog jezika, odnosno na prevazilaženje disfluentnosti, i oni su skoro isključivo prisutni u našoj sredini gde ih sprovode logopedi. Indirektni tretmani imaju za cilj prevazilaženje mucanja kroz promene karakteristika životne sredine za koje se smatra da utiču na javljanje poremećaja.

Neka novija istraživanja pokazuju da je uključivanje psihologa i psihijatara u tretman mucanja dobrodošlo zbog njihove procene i intervencija vezanih za socijalnu anksioznost. Smatra se da je ovakav, multidisciplinarni pristup, sa obaveznim uključenjem neke psihoterapijske tehnike, od velikog značaja, jer može da doprinese smanjenju socijalne anksioznosti pre nego što ona postane hroničan problem.

Pripremila: Vanja Kostić, master logoped